Naš zemljak iz Australije istoričar Nikola Laketa ovih dana posjetio je zavičaj. Boravak u Nevesinju iskoristio je za obilazak rodbine i prijatelja, a navratio je i u redakciju Radio Nevesinja.
Na internet portalu Radio Nevesinje u više navrata objavljivali su radovi uvaženog profesora koji su budili emocije istinskih zaljubljenika u Nevesinje i tradiciju i običaje ovog kraja. Novi susret i razgovor sa profesorom Laketom pretočeni su u intervju sa akcentom na godine provedene u nevesinjskoj gimnaziji koja obilježava pola vijeka postojanja.
Pripadate drugoj generaciji nevesinjskizh gimnazijalaca.Po čemu pamtite te srednjoškolske dane?
Imali smo stroge, ali pravedne profesore koje smo cijenili i poštovali. Nije bilo privilegovanih i bio je uspostavljen visok kriterij znanja. Većina maturanata je stekla solidnu osnovu za dalje školovanje i po pravilu su bili uspješni na višim školama i fakultetima. Moja generacija je dala više uglednih ljekara, inženjera i prosvjetnih radnika.
Svima nam je ostao u sjećanju profesor Arslan Derviškadić koji nas je usmjerio da se bavimo sportom i otrgnemo od ulice. U legendarne profesore nevesinjske gimnazije spadaju i Gedeon Stajić, Slobodan Bižić i Momčilo Golijanin koji su iznijeli veliki teret školstva u Nevesinju.
Šta je bila glavna zanimacija omladine u Nevesinju tih 60 – tih godina?
Pojava televizije izazvala je veliko interesovanje nas gimnazijalaca, ali su TV prijemnici bili prava rijetkost. Sjećam se da sam čuveni bokserski meč Klej – Liston sa drugarima gledao u vojnom objektu na Grepku i kasnije smo to prepričavali po gradu. Škola je kao nastavno sredstvo nabavila televizor, ali je bio u zbornici i mi đaci nismo imali pristupa. Izuzetak je bila finalna utakmica Kupa šampiona Partizan – Real. Utakmice fudbalske reprezentacije najčešće smo pratili u Korzu gdje je bila najbolja slika.
Kako su izgledale školske zabave?
Gimnazija je imala svoju radio stanicu, magnetofone, gramofone i drugu opremu. Tih godina najviše smo slušali Bitlse, Indekse, Dragana Stojnića i Mikija Jevremovića.
Svake subote organizovane su igranke koje je nadgledao neko od profesora. U školi su priređivana i novogodišnja slavlja. Maturske večeri priređivane su u Domu JNA.
Prvi ste nevesinjski maturant koji se nakon završenog studija istorije zaposlio u matičku školu . Po čemu pamtite te prve dane u ulozi profesora?
I dalje sam zadržao poštovanje prema starijim kolegama Vladu Dabarčiću, Gedeonu Stajiću, Slobodanu Bižiću. Kao mlad profesor bio sam generacijski bliži đacima i mogao sam razumjeti njihove potrebe, ali nije bilo popuštanja u kriteriju znanja. Uvijek mi je bila želja da od njih postanu uspješni ljudi i to su u velikom broju i uspjeli. I danas susrećem bivše đake koji me srdačno pozdrave i zajedno se prisjetimo gimnazijskih dana.
Nakon decenije provedene u nevesinjskom SŠC novonzaposlenje ste pronašli u Zenici. U tom gradu je bilo dosta Nevesinjaca. Otkud tolika kolonija ljudi iz nevesinjskog kraja u Zenici?
Zenica kao industrijski grad stalno je imala potrebu za radnom snagom. Još prije Drugog svjetskog rata inženjer metalurgije iz Rasta Uroš Lazović kao direktor Željezare pobrinuo se da čitave generacije učenika Građanske škole odu na izučavanje zanata u Zenicu. Mnogi od njih su tu ostali i zasnovali porodice. U radu Željezare traga su ostavili i Krsto Buha iz Balabana i Nikola Telebak iz Luke.
Uoči posljednjeg rata napustili ste Zenicu, prešli u Banjaluku i zaposlili se u Poljoprivrednu školu. Već u prvim poratnim godinama pala je odluka na daleki put u Australiju.
Teška ekonomska situacija u poratnim godinama presudila je da sa suprugom 1997.godine krenem na daleki kontinent. Nakon početne faze učenja jezika i traženja posla kasnije je sve išlo lakše. Australija kao multietnička država dala je izvrsne uslove za sve ljude. Posebno me raduje što sam uspio da školujem djecu i ona sada uspješno grade svoje poslovne karijere. Penzionerske dane sada provodim spokojno sa unučićima.
Kako je organizovana srpska dijaspora u Australiji?
Srpska dijaspora u Australiji broji oko 100.000 stanovnika. Oni su na tlo dalekog kontinenta dolazili u tri talasa, a najviše ih je doselilo nakon ovog posljednjeg rata na teritoriji Jugoslavije. Najčešće se okupljamo kod crkava, na raznim svečanostima, ali i sahranama. I pored uređene države i dobrih ekonomskih prilika ja sam samo fizički u Australiji, a dušom negdje na nevesinjskim visoravnima.
Nedavno smo na skupu Hercegovaca u Melburnu organizovali humanitarnu akciju prikupljanja pomoći za Udruženje „Moja nada“ u Nevesinju. Drago mi je da je pošiljka stigla u Udruženje djece i omladine sa posebnim potrebama. Trudićemo se da slične akcije organizujemo i ubuduće.
Prethodnih nekoliko godina bili ste dosta aktivni na internet forumima gdje ste razjašnjavali porijeklo hercegovačkih porodica. Zanimljivim tekstovima podsjećali ste nas na staro Nevesinje, tradiciju i običaje ovog kraja. Možemo li očekivati da nas i dalje uveseljavate zanimljivim člancima?
Moja stalna preokupacija su Nevesinje i Hercegovina, ne samo sa istorijskog stanovišta nego uopšte. Informacije o porijeklu hercegovačkih porodica podijelio sam sa zemljacima iz čitavog svijeta. Zapisi o Morinama, Nevesinjskoj olimpijadi, starom Nevesinju imali su veliki broj pregleda na internet portalima. Ima još tema o kojima bih rado pisao, ali su mi sada preokupacija unučići.U svakom slušaju saradnja sa Radio Nevesinjem ostaće trajna.
Dragan Grahovac/ Radio Nevesinje