Nakon povrede kičme 2010. godine naša sugrađanka Milica Ijačić ostala je u invalidskim kolicima. Nespretan pad sa trešnje napravio joj je veliki problem, ali to je nije spriječilo da nastavi da živi život kao svi njeni vršnjaci. Možete je sresti i u kafani i na koncertu i na stadionu „Leotara“. Aktivno učestvuje u organizaciji velikog broja događaja u našem gradu, bori se za prava lica sa invaliditetom, privodi kraju ljetnji odmor jer je prije neki dan poslala student Fakulteta za proizvodnju i menadžment. Vedra i nasmijana širi optimizam oko sebe. Taj osmijeh mi je bio glavni motiv da ovo veče razvedrim u njenom društvu. Bez ustezanja sam je pitala kako izgleda Trebinje iz perspektive „njenih kolica“.
Milica:„Živim u najljepšem malom gradu na svijetu i to je dovoljno za sreću. Imam podršku porodice i dragih ljudi, ali moram priznati i velikog broja sugrađana. Nikad mi se nije desilo da mi neko ne pritekne u pomoć kad naiđem na barijeru. Poguraju me, prenesu me, ponesu me ...“ (zarazno se smije) i priča mi svakodnevne anegdote u susretu ljudi sa invalidskim kolicima. Rečenice koju najčešće čuje su: „Drži se“ ili „Samo da mi ne ispadneš?!“
Nasmijale smo se zajedno surovoj realnosti i sagledale probleme sa kojima se svakodnevno susreće.
Milica:„Kao korisnik invalidskih kolica i te kako sam upoznata sa barijerama sa kojima se svakodnevno susreću osobe sa invaliditetom. Ako bar na trenutak „obujete moje cipele“ tačnije sjednete makar u mislima u invalidska kolica vidjećete da na mnogim mjestima nisu rješene visinske razlike i nisu postavljeni spustovi na trotoarima. Ne mogu prići svim željenim mjestima.“
Možeš li nam navesti konkretne lokacije koje vam predstavljaju najveći problem? Da ovim putem pozovemo nadležne da obrate pažnju?
Milica:„Osnovna potreba svakog invalidnog lica je da ima pristup ljekaru u svakom momentu pa moram da kritikujem rješavanje pristupačnosti na Hitnoj pomoći u našem gradu. Rampa postavljena ispred ulaza u Hitnu pomoć je prevelikog nagiba od oko 30%, a dozvoljeni nagib je 8%. Takođe, moram izraziti žaljenje da je renoviranjem Hitne pomoći onemogućen ulazak korisnicima kolica u toalet jer su na isti postavljena preuska vrata. Pošto sam radila u jednoj organizaciji lica sa invaliditetom često sam imala priliku da dolazim na sastanke u prostorije Administrativne službe Grada gdje me kao i na drugim mjestima dočekala barijera. Morala sam da prolazim iza šaltera ili da me unose u zgradu kako bih prisustvovala sastancima. Takođe navešću i to da na nekim ulicama ne postoje spustovi na trotoarima. Svakog ljeta u našem Gradu se održavaju pripreme košarkaša u kolicima kao i Streljačkog kluba za osobe sa invaliditetom. Obično oni budu smješteni u Đačkom domu, a treninzi im se odvijaju u Sportskoj dvorani „Miloš Mrdić“. Da bi došli na trening moraju da se kreću ulicom jer ne postoje spustovi na trotoarima u tom dijelu grada.“
Milice, da li si upućena u rad organizacija lica sa invaliditetom u našem Gradu i kakav je tvoj stav?
Milica:„Želim pohvaliti rad organizacija lica sa invaliditetom i njihovu konstantnu borbu sa rješavanjem barijera. U protekle tri godine naš Grad je zahvaljujući organizaciji „Kreativni centar - integracija, inkluzija i tolerancija“ postao bogatiji za tri stubišne platforme (ulazak u Bolnicu, Dom kulture, ulazak u Dom zdravlja i ginekološku ambulantu), jednu kosu rampu i lift na Olimpijskom bazenu. Svi treba da prate njihov primjer.“
Čujem da si ovih dana postala brucoš na Fakultetu za proizvodnju i menadžment želim da ti čestitam i da te zamolim da pošalješ poruku Trebinjcima za kraj ovog razgovora.
Milica:„Hvala. Jedva čekam predavanja i nova druženja. Ovim putem bih zamolila vlasti da se uključe u rad organizacija lica sa invaliditetom i zajedno sa njima premoste sve barijere na ulazu u Administrativnu službu Grada, Centar za informisanje i obrazovanje, dio za naplatu Vodovoda te veliki broj ugostiteljskih i trgovačkih objekata u našem Gradu.“
M.R.