Kako ne ispucati jedan rafal slova kad o našoj Hercegovini, mojoj Bileći i mojim Bilećanima čitav svijet ovih dana bruji. A čini mi se, bruji podjednako, kako sa ove pohvalne i pozitivne tako i sa one negativne i osuđujuće strane. Razumjeći i jedne i druge, ovim slovima dajem svoj sud i javno se, tim jednim, ali hrabro načinjenim korakom, opredjeljujem na jednu od te dvije strane. Iz meni poznatih razloga koje mi niko oduzeti ne može! Jer, ko je kome ikada oduzeo nečije djetinjstvo?
Od jutros čitam šta se o našem Milu i Marku piše i čime se sve ne razapinju. Na drugoj strani, što je i logično, brojnim komentarima onog običnog naroda željnog ponosa i prkosa, oni se „skidaju sa krvavih eksera“ i dižu u nebesa u kojima su se sasvim slučajno našli. I sam se pitam gdje su oni sada, gdje trebaju da budu, gđe će i kako će završiti? Bilo gđe i kako god da završe, završiće ponosno i ponosito, u to sam ubijeđen! Jedino za šta bi ih ja osudio, jeste ona naivna nepromišljenost ukoliko, puštajući taj snimak u javnost, nisu bili svjesni logičnih posljedica koje ih sasvim sigurno čekaju. Ako ste znali – alal vjera momci, ako niste – znajte da tolika naivnost, ludost i neprmišljenost nije karakteristična čovjeku Hercegovom. No, to je još samo jedna od situacija kada Hercegovci ’lade mozak a razmišljaju srcem. Niti su prvi, niti će biti posljednji!
Bilo kako bilo, nisam nikako za to da se te dvije hercegovačke gromade od momaka linčuju zarad uzavrelih srca koje nose u svojim jakim grudima. Nisam nikako za to da se jedna ekstremna ljubav prema nekome i nečemu baca pod noge i osvetom medija dalje dovodi u pitanje. Nisam nikako da se ta hercegovačka genetska silina guši i potiska iz onih od kojih ona danas isključivo i zavisi. Iz onih koji je čine i ponosito nose u sebi, ne negdje tamo daleko nego baš u srcu njenom. Nisam nikako za to da se jedna mladost u svom mjestu, svom vremenu i svim proteklim okolnostima koje krase ne samo to mjesto nego čitav region, osudom izmješta na merdijane širom svijeta tražeći po njima neko slovo razuma, pameti i pravde.
Pitam se gdje su bili ti isti „razum, pamet i pravda“, koje sada sobom nanose smrdljivi vjetrovi sa zapada, dok je „nedavno“ taj isti kalašnjikov NAŽALOST gromio u neke druge tužne svrhe? Nečije i ovom narodu ovdje sigurno nametnute! Gdje su bili dok su ti isti momci pravljeni u onim kratkim kućnim predasima od ratišta. Dok su ti isti momci u svojim najbitnijim godinama kasnije podizani uglavnom uz prezauzete majke jer su očevi bili po rovovima i sa kartom u džepu bez ispisanog smijera. Nisu znali da li im je prodata u jednom ili u oba smjera? Dok su ti isti momci, stasavajući u momčine kakve i danas jesu, oskudijevali u svemu osim u tom istom oružju kojeg je dolje bilo na izvol’te! Koje si htio i koliko si htio samo ako se potrudiš malo više od najveće lijenšture! Mnogo štošta se ja još pitam…
I sam sam, još kao golobrado dijete, klikere ubrzo zamijenio mecima. Djeca od 10-tak pa nadalje godina su se po gradu snalazila kako su znala i umjela da od brojne vojske dođu do oružja, bombe ili dinamita koje će kasnije zafrteljati negdje duboko na livadu ili jezero. Nije bilo pitanje ko će više skupiti različitih sličica i salveta nego različitih kalibara metaka. Pa meni je ona dupla pernica u kojoj su se „bole“ olovke i bojice bila prepuna različite municije. I više sam je cijenio nego onu drugu koju sam nosio u školu. A bio sam i svakako uspješniji u popunjavanju te bojeve riznice nego u „bojevom” mackanju onih naših mapa koje i ne znam da li sada više i postoje. Nije bilo pitanje iz čega si sve dobio petice nego iz čega si sve kao dijete pucao? Bilo je i onih hrabrijih koji su sa 11 godina, u opravdanom odsustvu istih, iznosili očeve legalne predratne pištolje i pucali po parkovima. Ne sjećam se sada jesam li i ja bio jedan od njih. Nadam se da nisam…
Nisam imao iz čega da rešetam, ali sam nakon te iste istorijske Noletove pobjede u Parizu, one Bože pravde vinute trobojke, poput najvećeg djeteta Hercegovog, opet onog ponosnog i prkosnog, činio možda neku drugu glupost. Naježen do zuba sam bacao sa balkona neke jake petarde s kojima inače rastjerujem preglasne pse lutalice u mrklo doba noći. Baš glupost, jer ona, ujedno i preplašena i nasmejana djeca koje sam, sa drugim „raspucalim” komšijama, preplašio i rastjerao iz parkića nisu imala pojma da sam ja samo jedan Hercegovac koji uzavrelim srcem voli i cijeni sve što je naše i srpsko. Naravno, poštujući sve ono što nije. Jedan poput svih drugih srčanih Hercegovaca koji nisu krivi u kakvom su periodu, mjestu i okolnostima rođeni, ni odrastali. Baš kao što ni Mile, ni Mirko nisu krivi što su srcem takvi kao što jesu. I što su uradili to što jesu!
Ono što bih još samo želio i imao da dodam svima onima koji nisu Bilećani je to da ti slavljenički rafali nisu ođekivali centrom Bileće već njenim krajnjim predgrađem. Onaj koji poznaje gđe su Jezerine, zna da su one sa dvije strane opkoljene brdima i golim kamenom gdje žive duše osim zmije i guštera nema… Sve i da jeste bila bojeva municija, ako je vjerovati istoj onoj hercegovačkoj mudroj, ali zakašnjeloj dosjetki da je bila manevarska. Jer, te manevarske je odavno nestalo u Bileći a potrošila su je ista ona đeca moje i približnih generacija koje su sa parčetom korde pravila od nje petarde. Iste one koje sam juče bacao sa balkona plašeći neku drugu đecu koja, hvala Bogu milom, odrastaju u nekim drugim, sasvim različitim okolnostima… Od Mila, Marka, Janka i ostale braće moje hercegovačke… U ime svih njih dijelim ovaj tekst sa vama a mogli bi i vi isto to da uradite. P.S. Iako ovaj blog puštam iz Rima, svi moji putevi ipak vode u našu Hercegovinu!
Blog jednog Hercegovca u Beogradu/vukoje.rs